dedaga

- Eto što ti je insan: Ha kop’o sebi, ha drugome, jednako se znoji i pati! Doj’deš bir zora mine, zaroviš oci i tabane u studenu zemlju, poviješ leda i oboriš misli pa h-ha, kopni tamo, kopni ‘vamo, sad plice, sad dublje, kako gdje i kako kad, pocesto u kamen udariš pa ispod motike sijevne, ama, sijevne brate k’o da si kamenu srciku pogodio, pa ga boli! Ama, da mi je barem motika cemu, pa da, kad zamahnem i rasijecem ledinu, izvalim pogolem busen, da znam ušta sam snagu utrošio, cini mi se, lakše bi mi bilo! Ovako, kopam i lomim se bigajri hak, a ledina jednako golema, tvrda i golema, nikad joj kraja dogledati! Pa sve tako, ledina jednako golema i tvrda, da ne može bit tvrda, a ja sve tanji i tanji, ured me nestalo! Ama, pitam se... pitam se otkud na dunjaluku ‘voliko ledina...? Eto, kad malo bolje promisliš, baš, otkud? I što je najgore, ne možeš nikome dokazat da ledina dušmanski izvuce snagu, proždre je onako namah, krupnim zalogajom, na živo je gutne! I još ti dode onaj kome kopaš pa nad glavom zanovijeta: Sitnije, Dedaga, sitnije... okreni motiku pa ušicama razbi grumenje, šta ga žališ? Pa sve tako, stoji ti nad glavom, sahat, dva, tri, mjeri te ocima i zasijeca k’o ti ledinu motikom, a dan u sunce uzidan, prži potiljak i leda nemilosrdno! E, baš kad upekne, beli upekne...! I nije to ništa da onaj kome kopaš ne odulji s ruckom, k’o biva sve nešto sprema, misliš, bice i pita i cahija, kad ono: Bardak kiselog mijeka, komad jucerašnjeg hljeba i prazna casa da u nju zadrobiš! Pa kusaj!

- Kusni, Dedaga, kusni... zdravo je mlijeko... De, kusni, Dedaga! – nagovara te jednako stojeci nad tobom, ovaj put mjerec' ti svaki zalogaj, pa kad vidi da si to što je donio u tri zalogaja proždro, rekne: - Haman tebi zapis ne treba, Dedaga! Trbuh ti džomba, nikad ga napunit’! Rekne tako i pocne se smijati, a u tebi crjevke pište, išcu štogoderce da ih onako svojski prifati: Komad mesa, tepsiju pite, il’ makar somun vruc, pogolem, šta bilo, samo neka ga ima podosta!

Stoji tako Dedaga u podnevnim sahatima na Šišanovoj ledini, o zemlju polomljenog pogleda, stoji, šuti i misli, pomalo se u sebi ruši i prebraja sahate koji su ostali do akšama. Premece u mislima i ono malo para koje mu je Šišan obecao za kopanje, sracunava i pokušava ih rastegnuti ne bi li narasle, podmece paru jednu pod drugu usitno, zbraja i na kraju othukne, iscijedi dah iz sebe pritjeran brojkama uza zid.
- Najbolje je da uzmem koju kilu kukuruznog mliva, litar zejtina, a soli, ako ne mogne izaci, mogu i na veresiju...! – tješi se i nacas prekine misli, neko mu se javlja s puta.
- Hoce l’ to, Dedaga? – zapita ga neciji razuden glas, tek tako da se javi u nekoj svojoj navrloj potrebi, pa, ne cekajuci odgovor, produži dalje šutke.
I baš kad je htio nastaviti tamo gdje je stao u mislima, cuje Mušanov glas izbliza, s mede:
- O-o, Dedaga... hoš’ li sutra meni, obec’o si?! Žena mi glavu probi, zovi Dedagu! Veli, platila sam mu, a još nije završio! Pa de, bogati, dodi sutra! Samo porani... da do podne otarasiš...! Znaš, valja mi trknut do pazara...! – vice Mušan nekim tijesnim, bockavim glasom, kao da ce se istom zagrcnuti.

- O-o-o, Dedagaaa...! – malo zatim zove i porucuje Mujinica s one strane puta, iz svoje avlije: - Navrati kad završiš...! Trebaš mi unijeti žito u magazu! To ti je cas posla... nekol’ka tovara, nema puno! Š-šta? Je l’ to pitaš kol’ko cu ti platit'? De, bolan, Dedaga... prošli put sam ti preplatila, sjecaš se valjda?! A i da nisam, ne može se sve gledat kroz dinar...!Treba nešto i ‘nako, na komšiluku ucinit, ljudi smo!
Taj ubjedljivi nagovor bez one misli koja vodi dalje, negdje se u Dedagu srucio, udubio ga i pronašao pojilo u lubini pa se napaja mukom i potrebom da odgovori brzo, onako nekako pa da se Mujinica zamisli i pomalo o sebi zabavi, kad cuje tu neku golemu rijec iz njega. Najrade bi doviknuo da su mu vazda placali po nekoj svojoj zamišljenoj racunici, ono: Haj’ dosta mu je kol’ko god da’neš... svakako nema ni kuceta ni maceta! Nije izjelica, dosta mu je... kol’ko god!

Pa nedugo zatim, opet neciji glas prekine mu misli.
- O, Dedaga, je l’ hora kopat? – dovikne onim htio-nehtio glasom, stiješnjeno i kao da ne zna šta bi ga dalje pitao, zapjeva glasno, nevješto.

A Dedaga se jednako dubi u sebi i proteže ne znajuci odakle da pocne misliti pa šuti, šuti i kopa. Negdje se u njemu slabovid ukopao, negdje tamo u opustjelim damarima, izmedu dva životna željenja nagnuta nad pomisao: - Neka, neka... dace Bog i Dedagi, dace, dace... samo treba malo... pricekati! Jednom, poodavno, bijaše mu dotužilo to cekanje pa se zaputi u Šeher da traži taj svoj providni cas zamišljajuci ga kao ono iskricavo treperenje pred ocima kad se polomi zraka sunca o svilene trepavice pa dušeci i minderi najednom budu na dohvatu ruke. I misli negdje u beskraju povaljene, u snu išaretom prozborene, namamljuju ga u to tamo obzorje u koje i on s mislima tone, tone... Proboravio dan-dva u Šeheru, vidi, klizi mu duša po zatvorenim prozorima, po zidovima i tvrdoj kaldrmi, tegli ga nešto u njemu i nagovara da se vrati, pa tako i ucini. Drugi put, opet kad mu je dotužilo cekanje, kad se slucajno ogledao u srci na Hošinom ducanu i vidio u svojim ocima strepnju iz koje samo što nije provalio plac, odluci osuti rijeci po caršiji, makar u onom svom zamišljenom prostoru da se iskali! Isturi se ucas u taj svoj premoreni život negdje naprijed, ispravljenih leda i plamenog pogleda, nekako raspasan i rastovaren u korijenu, groznicavo i, zacudo, bijesno se otkine od šutnje i zavice:

- Jera, živote, jera...! Doci ce i mojih pet minuta, doci ce... zasigurno! -izmahne tako glasom kao kamdžijom i krene od sokaka do sokaka, od avlije do avlije, od jutra do mraka, od gluhog doba do zorenja, putem udjenut u šutnju, odživljujuci život naobdan, a sve išcekujuci da ga onaj njegov providan cas iznenadi. I priželjkuje, ali samo ponekad, da se dan odulji pa da u njemu misli i smišlja kako ce sve dunjalucke ledine prekopati umah, nekako, nekim cudom, pa da ga više ne zovu u kopanje za crkavicu vec za pohvalu: - Ackosum, Dedaga, ackosum ti bilo...! A ledina svaka pod motikom pomalo stenje, ima onaj splet korijenja u kojem drži tvrdlinu pa se Dedaga po ko zna koji put navraca i pokušava je raskopati, ogoljeti joj žilu kucavicu pomalo ne misleci na svoju živu muku u kojoj osjeca da više ne može, da bogzna nece dugo, a možda... možda je edžel musafir blizu, preblizu, možda je...? – misli tako Dedaga i zasijeca motikom poduboko, onim uhodanim zamahom, zariva sjecivo pod go rastocen kamen kao da je sa zemljom u zavadi i ne misli se izmiriti.

- Cuj ti Mujinice šta veli! Preplatila mi, k’o biva! J-jah! Ko bi ako ona nece! Aman Jarabi, a-aman Jarabi... Baš je svijet cudna zvjerka, ama, skroz je cudna...zvjerka svijet! Da’ne ti sahan pilava, gurne ga predate, pa dok jedeš sve misliš da si nešto kriv te zalogaji niz grlo zapinju, šta ja znam što, al’ zapinju, brate, zapinju...! Jest, dala je stoju, nije da nije, al’ sam i vrto i ono pod magazom prekop'o! Kad sve sabereš, brat bratu, ima oko duluma! E-e-e, jahh...! Štaceš, taki je svijet...
Sad zemlja pod motikom nekako uliježe, kao da se grumen za grumen zaklanja, dok pred Dedaginim ocima poigravaju oni svijetlozeleni kolutovi i dah se nekako lomi u njedrima nalik na sipnju, a on nikako da se dosjeti cemu je to nenadano pristiglo stanje nalik, šta mu se to stopilo pred ocima cega do sad nije bilo, umorno tijelo zapilo se neveselo od stoljetne tuge i tegobe. Izgubila mu se misao u necemu od juce i pomalo u onom od sutra, namece se i daleko prohujalo vrijeme kad je prvi put krenuo od kuce u najam... mati ga s tugom u ocima ispratila i krijuci plakala... osjecao je to citavom dušom! Rasplakao se i on iza prve okuke i više nikad nije sem kad je majku dogodine u kabur spustio, plakao je tad nocima i nocima... sam. A snaga kopnila – nekako prekonoc je okopnila, protekle godine, cini mu se, k’o voda medu prstima, mucne i teške, besciljne, iskrpljene samo ponekom kratkotrajnom radosti. Teške i studene, protekle su Dedagine godine u nepovrat gušeci u njemu onaj s prva javljen stid što živi od najma, što ne umije zacijeniti, što mu ne daju u kucu vec nude pojatu za konacište, što ne umije da smisli onu vrlu rijec kojom ce reci: - E, ne može to više tako! Pa da zapocne dan u kojem ce biti po njegovom, s hairom i halalom ljudski!

Sleglo se to sve u one svijetlozelene kolutove pred ocima, svih njegovih šezdeset godina u halku zjenica se svezalo, u onaj predubok bespomocan uzdah koji ga je odjednom na ledinu oborio. Jenjala snaga neodredenim, tromim i golemim mrakom pred ocima pa ga gurka baš na onaj go rastocen kamen pod motikom, na prekopano pod nogama busenje, na ono kad navali stid u osjecanje nemoci necemu se tiho podsmjehujuci pa duši oteža tamnim, rekao bi, zalutalim zasjenom. Slomilo ga – nema kome kazati, ogladnio- ne vrijedi iskati, ne može kopati – mora makar placuci, treba mu potpora – nema ko da mu je pod plecke poturi! Sam je u svemu isturen nemilice, nekako sve postalo kao ono nešto od ranije. Zasipa ga i neka oživljena nestvarna slika, sve je nešto drugo i drugacije, sazrelo, nalik onom ubogom vremenu s prva života. Pretacu se misli probdivenim casom preglasno, pune ponesenih želja iz daleka doviknutih, pocesto nasumice i uzaludno. Glas se nadglasao zborenjem o sebi ili se to tek ruga onom smrtnom studeni u tijelu, oborio se pa dršce. I još pusto stenjuci, valjda mu dotužilo. Uzaludno prosjedilo i ono njegovo cekanje niotkoga opaženo, zaustavilo se i ne zna šta ga ceka, skršeno to njegovo cekanje oduljilo iza nekog tamo svog kazivanja zapjenjeno.

- Na, okrijepi se, Dedaga...! – vice ono pacenje duše povaljeno na priliku jest, jah, kad bi moglo... Nateže se, poteglo bi, samo mrak je gušci pa ne može. – Dedaga, navrati kad završiš...! – proplaka odjek u njemu i dolomi ga ispod koljena, pa glas spušten malo naniže prevrce se u njedrima i vice: - Je l’ hora kopat, Dedaga? – dobro je cuo i to ga domrzlo u krstima, u mislima i svukud. Pa u onom kad je sve kako neceš, jauknulo pitanje: Hoceš li sutra meni, Dedaga? – i raskinulo ga! Nekako odjeknulo ledinom i neznatno ga ucvrstilo u slutnji da je providan cas blizu, vrlo blizu, narastao do sinje tišine s onim njegovim išcekivanjem, nekim lahko zaustavljivim pominjanjem: - A ti ništa ne vidiš, je l’ de?! Zatim potegne misao pa opet procvili onim svjetlucanjem u ocima zakratko, tišti ga i ne zna šta bi tome što ga tišti sem da ishukne dah iz sebe ocajnim vriskom, na tašte. – Ne mogu...! – odvrati onome što ga je dolomilo! – Nije hora, al’ probaj...! – odvrati onome što ga je domrzlo! – Necu sutra nikome, pa ni tebi...! – dobaci onome što ga je raskinulo i negdje duboko u sebi se razrahati, uzdigne, domisli, zasiti pogolemim zalogajom. Iživio se naprosto u nepoznatom prostoru u sebi, pred ocima naslonjen na onaj svoj zadnji napor usred nedokopane ledine, u opsjenu u kojem se nadovoljio svega. Pa se polahko pripodigne i osloni na lakat desne ruke, pogleda po ledini, po onom nedovršenom dijelu, po tvrdlini što ga je ugonila u šutnju, zagleda se i ishukne sagorjeli dah iz sebe, kao da se necemu od svega toga pomalo sveti. Utom je onaj naredni cas poceo odbrojavati drugacije, popustljivije, kao da ne može da se skrasi u dotadašnjem optoku vremena, nekako je njemu, Dedagi, taj cas casio šutnjom i prazninom, bilo je malo, eh, kako je malo bilo vremena ostalo njegovoj duši na dunjaluku, sasvim malo onog vremena na dunjaluku bijaše mu ostalo... I ne zna šta bi, kako bi, kud bi, pa se toci u odjek otegnutog uzdaha dok ledine pred ocima mu promicu sad nekako omekšale, pa za njima idu dani, godine, pa opet ledine i ljudi, i oni su tu, tijesne duše i poteški na dinaru, ljudi.

Zatim je najednom sunce nebo rastalilo, valjda pred onaj cas na zalasku pomalo se otelo. Zasijalo, zatrkalo se posljednjim odsjevom u Dedagino umorno lice namamljujuci pogled u izraz blizu radosti. I u tom povrh zemlje prosutom blještavilu negdje je, nekim cudom, napuklo nebo i prospe se mlaka, rodiva kiša onim ni prebrzim ni presporim tocenjem, nekako necujno, naprosto se prosula odozgo sva suncom obljivena, ta kiša rodna s neba se polahko spustila.
- Baš, neka kiše... neka kiše, jedine nafake od koje ljudi bježe, baš, neka... kiše! – pomisli Dedaga i uroni ocima u jedan na dohvatu vida pozlacen zracak sunca i u kišni zastor tamo negdje ispred sebe sluteci da ce istom ukoraciti u ono svoje ocekivano doba providnog sahata. Eno puta ravno preko cuprije vidi se, zamice tamo prema širom otvorenoj srmali kapiji... pomalo se preplice i uranja u ono mjesto gdje zalazi sunce... Taj put Dedagin sad je u tišini, a kiša se polahko spušta, polahko kiša se spušta i umiva umorno Dedagino lice...kiša.